Website-Icon AdamLauks Blog

„Kraj Sutjeske hladne vode barjak časti i slobode, leprša se iznad glave komadanta druga Save,…

a Sava je heroj pravi na čelo se vojske stavi pa povika iz sveg glasa Zelengoru zatalasa.

Oj drugovi moja moći Sutjeska se mora proći!

Honor et dekorum est pro patria morire! Rest in peace.. for ever in our mind!

xxx

 

Danilo Lekić je podigao Partizane na poslednji juriš i…

Krv se proli po poljani probiše se partizani!

U IME SVIH MOJIH
Za koji minut, ljudi mog kraja ući će u autobuse i u automobile i krenuti prema Sutjesci, u Dolinu heroja.
Evo je prošlo 80. godina od ove strašne, herojske bitke naših naroda za slobodu i dostojanstven život u njoj.
Pratim ih srcem jer mi zdravstveno stanje ne da na put.
Ispraćam ih i pišem ono što pisati trebam danas, u ime svih naših!
Na komadiću papira na ovoj fotografiji je jako puno toga što je promijenilo naš zavičaj, Dalmaciju.
U ovoj bezličnoj ali bitnoj tabeli su sva ona djeca Dalmacije iz te epske bitke. Djeca, koja su se vratila doma i puno više njih – djeca ostala daleko od kuće.
Sve to samo u jednoj bitki!
U samo jednoj bitki moji Gradac, Drvenik i Baćina, sva ostala moja draga mjesta i uvale ostali su bez mladosti. Sinovi i kćeri ovog kraja ostali su u tim dalekim gorama, ostali zauvijek!
Zašto danas ovo pisati!?
Zbog istine!
Da klerofašisti, oni koji su i stvorili izdajnika Antu Pavelića ne likuju, da ne kroje i prekrajaju našu povijest i zbilju po svojim opskurnim zamislima i po vlastitoj zloj naravi! Da njihovi kvadratoglavi gojenci s intelektom amebe ne pljuju po vlastitim pradjedovima nesvjesni toga što rade, da poraženi izdajnici bahato ne misle da su pobjednici!
Ne, ne možete vi biti pobjednici jer je povijest protiv vas!
A povijest priča:
Kada je izdajnik hrvatskog naroda Ante Pavelić predao veći dio Dalmacije, baš kao i druge hrvatske teritorije svojim fašističkim gospodarima iz Rima onda se samo u Dalmaciji diglo preko STOTINU TISUĆA dobrovoljaca na ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih slugu! U našem Splitu njih DVANAEST TISUĆA postali su dobrovoljno partizanski borci dok je PEDESET građana Splita dobrovoljno otišlo u ustaše!
To su argumenti i fakti jednog vremena u kojem je živjela ta ponosna, časna i nadasve hrabra generacija ljudi!
Ja mogu razumjeti danas da se netko slaba duha, netko otrovan laskom revizionizma odriče svojih časnih predaka. Mogu razumjeti ne i opravdati jer me boli ta spoznaja.
Ja ih se ne mogu i neću odreći i branit ću uspomenu na časne pretke i svoje i pretke onih, koji su se svojih odrekli!
Što to branim!
Branim istinu da sam se rodio u tom lijepom gradu koji se i danas zove Split, a ne Spalato! Branim to da mi je otac dao ime kakvo je on htio. Branim činjenicu da sam se u mojoj miloj gračkoj uvali igrao slobodan i sretan na svim onim mjestima na kojima su se kroz dugu povijest igrali svi moji preci kad su bili djeca! Branim privilegiju da me obitelj naučila ovom lijepom jeziku, prenijela mi svetost i značaj nasljeđa i branim to što mogu i danas slobodno govoriti i pisati na svom lijepom jeziku!
Na kraju, branim sve ove moje, ove sa popisa, imena i prezimena na spomen pločama i spomenike podignute njima u čast, jer oni se više ne mogu braniti!
Oni, svi sa tih spomen ploča nisu dočekali slobodu! Dali su sve što su mogli, svoju snagu, svoju krv, vlastite živote da bi mi živjeli u slobodi!
Zato je moje da ja branim njih dok sam živ!
Nije ovo ni politika niti ideologija ovo je samo životna istina jer povijest se ne može ni mijenjati niti brisati. Povijesna razdoblja dio su naše svevremenosti i sva pričaju o nama!
Na mjesto onih koji se nisu vratili došli su u njihove rodne uvale neki drugi ljudi i zauzeli taj prostor koji je ostao pust nakon što se mnogi ponajbolji od te junačke generacije nisu vratili.
Pridošli su u uvalama podigli kuće, izrodili djecu, živjeli smo skupa, rasli i sanjali.
Godine 1992. petorica od tih pridošlih potakli su rušenje spomenika u mom rodnom Gracu. Valjda da napakoste nama što smo ih srdačno ljudski prihvatili ili pak onima čija su imena na spomen pločama i čija su mjesta oni zauzeli u našim uvalama?!
Valjda da dokažu kako su oni sad pobjednici i kako je ovo sad njihovo vrijeme!
A nije tako i ne može tako biti jer vrijeme nam je zajedničko i činjenice postoje i pričaju o nama i prije i sada, a govorit će i sutra!
U ovo moje vrijeme ja mogu potpuno svoj i potpuno čista srca stati pred one dvije ploče, pune imena svih mojih koji nisu dočekali slobodu i glasno reći – sestre i braćo, hvala vam za sve i pozdravljam vas iz ovog svog vremena ne srameći se stati pred vas!
*
Budite dostojni vlastitih predaka jer to nam je zalog za mirnu i sretniju budućnost! To nam je polazište da opstanemo i ostanemo svoji na svome i da ovu ljepotu sačuvamo za naše potomke jer naši časni preci to su napravili za nas!

 

DICA, DALEKO OD KUĆE

Autor: Milko Peko

Na današnji dan 15.05.1943. jednog sumornog proljeća počela je jedna od najsurovijih bitaka u Narodnooslobodilačkom ratu, bitka na Sutjesci.

Na tom vrletnom komadu šuma i ničega na partizanske borbene jedinice i centralnu bolnicu krenula je vojska od skoro 130 tisuća fašista iz gotovo svih zemalja koje su činile tu osovinu zla.

Bitka je trajala više od mjesec dana, a partizani su napokon u lipnju probili obruč fašista i preko planine Zelengore izvukli svoje ranjenike i nastavili rat do slobode!

Čovjek na slici je Gojko Ujdurović, partizanski ratnik iz Graca, narodni heroj. Bio je jedan od komandanata u Prvoj dalmatinskoj brigadi. Onoj, koja je u Savinoj Trećoj diviziji bila zadužena za zaštitu centralne bolnice i teških ranjenika.

Nakon mjesec dana teških, strahovitih borbi, Treća divizija s ranjenicima je još uvijek bila u fašističkom obruču i dok su je ostale brigade čekale na Zelengori grčevito braneći mostobran, komandant Sava je tražio mjesto za proboj iz obruča, da spasi ranjene. Moral tih hrabrih ljudi, njihova čast i ljudskost, nisu dopuštali proboj iz obruča bez spašavanja svih ranjenika!

I probili su se!

6391 partizana se nisu vratili sa Sutjeske, koji su tamo krenuli i junački poginuli za SLOBODU,PRAVDU, JEDNAKOST I BRATSTVO!

Majci Dalmaciji nije se vratilo 558 Splićana,535 Šibenčana, 228 Trogirana, 141 Omišanin, 188 iz Makarskog primorja i 114 Neretvana. U kanjonima i na visovima Sutjeske ostalo je 203. ratnica i ratnika s malog otoka Iža. I još puno kćeri i sinova iz svih krajeva Dalmacije, zamolio bih da se netko ne uvrijedi ako nisam u tekstu spomenio njegov kraj i njegove pretke, natopilo je tu goru svojom krvlju i tamo ostalo zauvijek.

Dica su to daleko od kuće!

Posjetite ih kad uzmognete ili u mislima uputite pozdrave toj našoj dici iz mnogih naših kuća, širinama majke Dalmacije.

Počivali u miru! Niste i nećete biti zaboravljeni baš kao ni vrijednosti zbog kojih ste dali sve što ste mogli!

Smrt fašizmu, sloboda narodima!

Die mobile Version verlassen